Mislila sam da ću ovaj post napisati prije mjesec/dva, ali kao što vidite nisam. Imam toliko ideja i toliko tekstova u glavi, a tako malo sati u jednom danu. Već sam par puta rekla i ponovit ću još jednom: Majčinstvo me stvarno promijenilo, na bolje u svakom pogledu. Postala sam puno organiziranija osoba i više nemam vremena za neke nebitne stvari koje su se prije činile nekako bitnima. Nisam više ona cura koja mora pratiti sve nepotrebne showbuzz vijesti, pogledati cijelu sezonu serije u jednom danu…nisam više ona koja troši slobodno vrijeme zujanjem po shopping centrima… Ako ćemo iskreno ponekad poželim  barem jedan takav dan i s užitkom si ga priuštim kad sam u mogućnosti. Da ne bi otišla predaleko vratimo se temi ovog članka.

Želim vam ispričati svoje iskustvo s dudama i bočicama.
Jedna sam od onih sretnica koja nije imala problema s dojenjem. Prvih tjedan dana sam koristila šeširiće za dojenje, a onda smo i njih vrlo lako izbacili. Kad bi morala izići negdje na više od 2-3 sata ja bi se izdojila, a ona bi bez problema popila mlijeko iz bočice. Onda smo provele puna 2 mjeseca bez razdvajanja, a ja sam dobila priliku za odraditi jedan poslić zbog kojeg bih izostala 24 sata. Lagano sam se počela izdajati i pripremati zalihu. Kupila sam avent-ove vrećice za zamrzavanje, lijepo sam ih označila, složila, zamrznula. 20 dana prije mog mogućeg puta odličila sam jedan obrok Larici ponudi iz bočice. Šok! Ne znam kojoj je bio veći. Njoj što je sad to u njenim ustima ili meni kako sad odjednom neće piti iz bočice. Pogled na bočicu bi ju rasplakao. Mislila sam da je to samo taj dan, da će sutra biti sve kao i prije. Drugi dan ista stvar, treći dan ista stvar. Počela sam malo surfati i čitati o tome i shvatila da nisam jedina kojoj beba odbija jesti iz bočice, kad sam se požalila nekim prijateljicama i one su imale isti problem.

Posao sam otkazala, naoružala se strpljenjem i odlučila sam da ju moram naučiti da jede iz bočice jer mi se bližila sezona vjenčanja.  Promijenila sam nekoliko bočica, mijenjala sam oblike duda, veličine rupica, mislila sam da ne želi bočicu ako joj dajem ja, ali ni Z nije imao više uspjeha. Prošla su 22 dana i praktički nije bilo nekog pomaka, kad bi joj dala bočicu uglavnom bi samo malo žvakala dudu i onda bi se rasplakala. I onda sam se jednu noć sjetila svog šeširića za dojenje. Idući dan sam ju dojila pomoću njega, malo se zbunila ali je prihvatila, bočicu svejedno nije htjela. Dva dana sam stavljala šeširić i nakon punih 25 dana borbe s jednom malom štrucom kruha, uspjela sam ono što sam htjela. Od tada nam je bočica mijenjala barem jedan obrok u danu samo da opet ne dođe do zaborava.  E sad…što bi bilo kad bi bilo…što bi bilo da nisam stavljala šeširić dali bi isto prihvatila bočicu ili ne, to nikad nećemo saznati. A od kad pije iz bočice želi dudati dudu. Moram priznati da su dude stvarno zakon, ali pazim da ne postane ovisnik o njoj da kasnije imamo problem s odvikavanjem. Poanta cijele priče je da ne treba odustati. Ja sam odlučila biti uporna i uspjela sam, kao i u svemu što mi je bilo bitno i od čega nisam odustajala. I shvatila sam da ju na svaku veću promjenu moram pripremiti i da s bebama treba samo čvrsto ali jako smireno.  Ako se odmah naživcirate vjerujte mi da nećete ništa postići.

*** Ovo je moje vlastito iskustvo i svaki savjet je dobronamjeran. Savjet iz ovog članka se odnosi na mame koje bi u nekom trenutku trebale bebe ostaviti na dan, dva, više. Ja osobno nisam znala da bebe odbijaju bočice i voljela bi da sam za ovo znala prije.

xxxx Danijela

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.