Ja bi kao trebala napisati neki kratki putopis, priču o putovanju ali ja imam osjećaj da je ovo putovanje bilo prije 100 godina i pola toga sam zaboravila.  A nisam kao moja sestra @my_off_days koja uvijek napravi neke bilješke.  Kad narastem želim biti marljiva kao ona. I nemojte se prepast naslova, nije baš tako strašno ali bilo je tih par zanimljivih zgoda. Koje sam odlučila podijeliti s vama. Pa krenimo od početka.
Naša putovanja su uvijek vezana uz posao. Tako nas je i ovaj put fotoaparat odveo u daleku, sparnu, vruću Colombiju. Let je bio iz Zagreba preko Madrida gdje smo imali noćenje.  Malo smo se prošetali po Madridu, a policija je bila na svakom uglu, jer je par dana prije bio napad na Madrid. Osjećaj je skroz čudan, neka lagana jeza prolazi žilama kad vidiš sve te policajce s oružjem. Idući let je bio Madrid – Bogota. Prekooceanski let. Ti su mi najgori. Zbog čestog letenja prije trudnoće (čak 18 letova u 2 mjeseca) zgadila mi se avionska hrana i kad ju namirišem bude mi loše. Ovaj let je za razliku od povratnog (o tome malo kasnije) prošao relativno brzo, bila sam odmorna, čitala sam knjigu, pogledala film i hop evo nas u Bogoti. Ali to nije sve, morali smo na još jedan let do Cartagene. E tu sam već bila umorna. I onda me dokrajčila sparina čim smo kročili iz aviona. Ali smještaj je bio skroz cool. Fora bazen, krovna terasa s ležaljkama, simpatično osoblje koje loše priča engleski i tako. Prije vjenčanja imali smo 3 dana da provedemo kako mi želimo.
Odmah smo uzeli rent-a-car i krenuli prema sjeveru, nacionalnom parku Tayrona. Dok smo se vozili prema tamo uz cestu smo vidjeli najveće siromaštvo ikad. Kuće sklepane od smeća, bosu dječicu, prljavštinu, prizor koji ti slama srce. A domaći kažu da nakon velikih kiša i poplava stanje bude još gore. Ti ljudi se ne žele odseliti od tamo jer je područje bogato ribom, a vlasti ne žele uložiti novac jer im je neisplativo. Grozno. Par kilometara dalje već je bilo bolje. Uz cestu je hrpa štandova s voćem i nekim njihovim tradicionalnim slatkišima. Voće smo kupili ali te slastice nismo jer sve to skupa ne izgleda higijenski. Što se hrane tiče tu nismo baš veliki avanturisti, pogotovo Zvonimir.

Napokon smo stigli do našeg smještaja koji je bio tik uz nacionalni park na plaži. Opet nas je dočekalo osoblje koje ne da loše priča engleski nego uopće ne priča engleski. Ali sva sreća da sam ja nekad gledala meksičke sapunice pa sam ih uspjela razumjeti. Te uz pomoć ruku, nogu i google translate-a sve se može. Soba nam je bila vrh. Prvi put sam spavala na otvorenom, poluotvorenom. Naša soba je bila na katu, zidovi su bili visoki možda jedan metar, krevet s baladahinom ispod slamnatog krova, a tuš je bio kao neki balkon, sa zidom od nekih 180cm, no bez ikakvog krova. Tuširanje ispod zvijezda. Preko dana me oduševilo ali kad je pala noć malo me bilo strah hehehe… samo sam čekala da mi neki majmunčić uskoči u krevet. Mogao je ući bilo tko, stepenice su izvana, vrata su visoka metar. Bez ključa, jer nema potrebe. Ali zvuk valova Karipskog mora me brzo uspavao. Ta priroda i more je neopisivo. Biljke, kamenje, životinje, voće…sve oduzima dah. Osjećala sam se kao da sam u sapunici i u sauni. Zatim smo otišli u sam nacionalni park. Do glavne plaže smo odlučili pješačiti (treba otprilike 3 sata), a za povratak smo odlučili uzeti konje. Opet ću ponoviti da je priroda čudesna. Fotografije će to malo bolje opisati. Kamenje predivno, imala sam želju fotkat se pored svakog kamena. A more pravo ono Karipsko toplo. Mi smo bili u kišnoj sezoni pa nam more nije bilo kristalno čisto kao na razglednicama ali svejedno je bilo predivno.  3 sata su brzo prošla. Po putu se mogao kupiti kokos, svježi sok od citrusa, bili su čak i restorančići s finim ribljim specijalitetima. Ništa to nije luksuzno, sve je home-made, ali ima tu svoju čar. Naravno nitko ne priča engleski. Tako je teško naći Kolumbijca koji priča engleski. Mi smo sreli jedan simpatičan par iz Bogote, koji je super pričao engleski i baš su nam pomogli oko svega. Napokon se nismo osjećali pomalo izgubljeno. Nakon sunčanja, fotkanja s kamenjem i palminim granama, plivanja, ribe i prirodnih svježih sokova došlo je vrijeme povratka na konjima. Avantura mog života. Ako vas život ikad odvede u Tayronu obavezno uzmite konje za povratak. Nije im ravan nijedan adrenalinski park. Gledala sam neke kratke youtube snimke ali na nijednoj nije izgledalo tako avanturistički kao u živo. Pogotovo kad se morate spustiti kroz uski kameni prolaz pod nagibom od valjda 70 stupnjeva. Pred očima mi je bila slika konja koji je proklizao, a mene špahtlom stružu s kamena. Moj konj me vjerojatno htio ubiti, prvo je pokušao struganjem o drvo, pa o kamen, zatim čak i o bodljikavu žicu ali nisam se dala. A on se nije dao “upravljat”, ja vučem da ide desno, a on uporno ide lijevo da me očeše o neku stijenu. Onda se počeo gurat sa Zvonimirovim konjem, Zvonimirov konj je bio neki agresivan te je uzvratio ugrizima, mislila sam da ode moja noga. Sad sam opet osjetila taj strah u kostima.  Sat vremena adrenalina. Najbolji osjećaj je bio sići s tog konja.


Nakon te avanture vratili smo se do našeg smještaj i otišli do susjednog imanja gdje je smještaj bilo predivan. Vjerojatno i skup. Ako opet budem imala priliku ići u Colombiu htjela bi prespavati tu. (fotografija je odmah tu ispod ovog komadića teksta, snimljena dronom, Z i ja na ležaljkama). No ono što je bitno je da se tu rijeka Magdalena ulijeva u Karipsko more. A u toj rijeci ima krokodila. Još jedan šok taj dan. Ti krokodili znaju biti i u moru, a ja sam se kupala 100 metara dalje. Život na rubu.

Nakon svih tih avantura došao je dan povratka u Cartagenu. Jer smo morali nešto i raditi. S mladencima i gostima smo išli na izlet na otok Rosario (Islas del Rosario). Tu smo se družili, fotkali i uživali. I nećete vjerovati koga smo sreli. Par iz parka Tayrona. Oni su isto bili gosti na vjenčanju. Pa sad vi recite da svijet nije mali. Za predjelo smo imali pečene jastoge, svježe ulovljene. Dok smo bili na tom jednom malom otočiću na kojem je samo jedna kućica za odmor ili zabave stalno kruže ljudi koji nešto prodaju. Svježe škampe i jastoge, ribe, nakit, dolaze čak i maserke itd. Kasnije opet riba za glavno jelo. Uglavnom sve dane smo jeli nešto morsko. U životu nisam jela tako dobre riblje specijalitete niti pila toliko finih svježih sokova od tropskog  voća. Idući dan smo proveli u Cartageni i napokon sam doživjela te šarene fasade, muziku, buku, gužvu, veselje…sve je živahno, šareno i veselo. Ulični plesači, prodavači, pjevači…na svakom kutu neka zabava. I primijetila sam da nitko nije prosio. Svi se nečim bave. Ili nešto prodaju ili pjevaju, sviraju, rade sokove. I to mi se sviđa. Kod nas ne možete prijeći preko trga, a da vas ne zaustave barem 2 puta. Kad je pao mrak opet smo se družili s mladencima i gostima na salsa večeri. To je bilo zabavno, ali naravno da više ne znam ponoviti nijedan od koraka.

Moram vam ispričati još jedan šokantan događaj iz Cartagene (po tom događaju je ova priča i dobila naslov). To je bilo odmah prvi dan. Ušli smo u jednu trgovinu kupiti vodu i repelent za Tayronu i taman kad smo trebali izaći ulaze dva tipa, prvo mi pogled padne na ruku prvog kako se prima za pištolj koji je imao oko struka, a onda i na drugog koji ima pušku u ruci. Taj trenutak mi se dogodio kao neki „slow motion“ u kojem sam prevrtjela sve moguće nastavke radnje. Da kreće pljačka i da će mene prvu ćopiti, pa sam već počela analizirat kako bi to mogla spriječiti da se pravim da nisam vidjela oružje i počnem izlaziti van prije nego nastane panika. Ali mi je bilo glupo ostaviti Zvonimira, a s druge strane želim preživjet zbog Lare. Zvonimir je pola sekunde kasnije snimio istu situaciju kao i ja. I dok su sve moguće scene prošle kroz moje misli u samo dvije sekunde dogodila se ona scena koju sam i priželjkivala. Oni su vjerojatno obični zaštitari, ali obučeni kao civili. Kad su nas prošli mi smo izjurili i malo produžili korak. Znači stvarno je bila situacija kao iz nekog filma. Zbilja ne znam zašto su u trgovinu ušli s takvim stavom kao da će sad počet pucat po nama. Oboje smo bili u šoku neko vrijeme. Ali sada barem znam da bi u takvoj situaciji uspijela i razmišljati.
Pustimo to, idemo na veseliji dio priče. Došli smo do dana vjenčanja. Jedno od najzanimljivijih vjenčanja definitivno. Mladenka je predivna, mladoženja je zgodan. Grad i običaji zanimljivi, a lokacija večere oduzima dah. U starom dijelu grada. Jedva čekam podijeliti s vama više fotografija i video ali na našoj One Day Studio stranici.
I to bi vam bilo to. Nisam spomenula jedino dio koji vas možda najviše zanima i po kojem je Colombija poznata, a to je kokain. Ja te prodavače uopće nisam doživljavala dok mi naš prijatelj i mladoženja Rafo nije skrenuo pozornost. Rafu  smo posjetili u malom gradiću Tagangana putu iz Tayrone prema Cartageni. Ti prodavači su uglavnom nudili prvo nešto drugu npr. neki izlet ili pozivali u noćni klub, a ona bi onako tiho šapnuli što još nude. Takav turizam me ne privlači pa vjerojatno zato nisam doživljavala.  Mislim da sam sad sve ispričala. Priča se odužila, ali nadam se da vam je zanimljivo. Ostaje još samo priča o letu nazad, a to ću u kratko. Cartagena – Bogota. Čekanje koje je trebalo trajati jedan sat se pretvorilo u čekanje od 6 sati. Zbog nekog problema oko kotača (znači opet nešto što mi je ulijevalo strah u kosti). Što je značilo da ćemo zakasniti na let iz Madrida za Zagreb. I naravno da smo zakasnili. Idući let preko svih mogućih kombinacija je bio tek idući dan, opet smo morali prespavati u Madridu. Pa smo idući dan imali let Madrid – Zurich. U Zurichu smo imali 30 minuta da ulovimo let za Zagreb. Što je značilo trčanje po aerodromu. Uspjeli smo u doslovno zadnjoj minuti. Naša prtljaga nije uspjela i došla nam je 2 dana kasnije. 🙂
Eto dragi moji. Jel naslov opravdan? Ili je to samo u mojoj glavi, jer sam sad mama i moje stanje uma se potpuno promijenilo?

Za kraj koja fotkica s vjenčanja, da barem malo škicnete kako to izgleda u Colombiji.

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here