Za mene je taj dan počeo i prije nego što je Lara stigla na svijet. Taj mjesec kad sam ostala trudna osjećala sam da ću biti nečija mama i prije nego što sam napravila test i počela osjećati prve prave znakove trudnoće.

O samoj trudnoći ću pisati nekom drugom prilikom. Današnji post želim posvetiti porodu i podijeliti svoja iskustva. Lara je rođena 8 dana nakon termina. Svaki taj dan mi je bio nevjerojatno dug. Samo sam čekala… čekala te trudove. Poslušala sam sve savjete koje sam dobila za poticanje trudova. Toliko sam hodala da sam ušla u zavidnu formu. Šetnje po prirodi s Đurđom (moj pas – @durdthedog) trajale su i po 2-3 sata. S tim da sam snimala vjenčanja, putovala i bila aktivna od početka do kraja trudnoće.

Prije svega još jednu stvar morate znati o meni. Osoba sam koja voli brojeve. Volim harmoniju brojeva, uvijek nešto zbrajam i slažem u svojoj glavi, tražim poveznice itd. 16.12.2016. je bio zadnji dobar broj (datum) za mene. To jutro na redovnom pregledu OPET nije bilo nikakvih promjena i OPET sam čula one riječi „vidimo se za dva dana, osim ako porod ne krene bla bla…“
Prosinac i advent u Zagrebu. Kad već ne rađam odlučim otići uživat u ukrašenom gradu, a taman su otvorili tunel i stalno sam čitala o germ-knedlama, pa sam zajedno sa svojim sestrama otišla u grad. Tek što smo došle i kušale najgoru moguću knedlu osjetila sam prvi trud. Mora da je zbog knedle. Ali nisam uopće bila sigurna da je to trud. 20 minuta kasnije opet me je probolo. Dok sam hodala tunelom (prošlo je 20min) opet sam osjetila. Nisam ništa rekla sestrama jer mislim da bi počele paničariti. A onda je krenulo svakih 10 minuta. Na putu doma bili su na 8min. Tek kad smo došle doma da ručamo rekla sam sestri  da počne kuhat jer ja…pazi sad ovo… Jer ja mislim da imam trudove! Jep!

Bio je petak, spremala se riba, ja sam strpljivo čekala i otpuhivala trudove koji su se redovito ponavljali svakih 5 min. Tek nakon jela sam odlučila zvati Z da krenemo prema rodilištu, ali i dalje nisam bila sigurna ići ili ne ići. Zamišljala sam te trudove puno strašnije. Čak je i moja sestra, koja ima iskustva s dva poroda, bila zbunjena dali da idem ili ne…jer sam ja bila skroz smirena, a njoj to bilo čudno. Ipak sam otišla u bolnicu s trudovim svake 4 min.

Dobar dan, dobar dan, ja došla rodit. Od prvog  truda koji se dogodio u 14h pa sve do 18h kad sam došla u bolnicu ja sam gledala na sat i mislila, ako je to to, onda moram rodit prije ponoći (zbog datuma). Na radionici za trudnice i po iskustvima prijateljica prvi porod im je dosta sporo išao jer su se sporo otvarale.

A ja sam imala sreće i ovako je to nekako izgledalo.
Ulazim u rodilište, bila sam 4. trudnica koja je došla tu večer. Pregled, otvorena 4cm, wooohooo ostajem. Dok sam čekala da klistir proradi i oslobodi se box, došla je još jedna trudnica (valjda su sve išle na germ-knedlu taj dan). Nekih sat vremena od dolaska u rodilište ušla sam u box, slijedilo je bušenje vodenjaka i već sam bila otvorena 5-6 cm. Tad sam se prepala da neću dobiti epiduralnu, a trudovi su šorali na najjače. Ne znam svako koliko su se ponavljali, samo znam da sam cijelo vrijeme puhala. Što su postali učestaliji i jači, shvatila sam o čemu su mi sve žene koje su rodile pričale. Epiduralna je bila spas. Sestra je bila uz mene, a nakon epiduralne je došao i Z s fotoaparatom.  Ja sam naravno stalno pratila sat. Primanje epiduralne me nije boljelo, ali mi se malo spustio lijevi očni kapak. To je jedina „posljedica“, koja je prošla kad je i epiduralna počela popuštat. Ne mogu reći da su mi trudovi bili neizdrživi (inače mi je prag boli ravan nuli), ali epiduralna super dođe kao odmor prije tiskanja.

Moja sestra Marija

Misli koje su mi prolazile kroz glavu prije epiduralne: „Što je meni ovo trebalo?“ „Zar nije mogla pričekat još 2 dana, nema veze što neće biti neki fora datum?Ja to ne mogu. Ovo je sigurno noćna mora, sad ću se ja probudit. Bit će jedinica, neću ja to više ponovit. Kako si glupa, kako to možeš pomisliti.“ Tako je nekako tekao taj monolog.
Uz epiduralnu sam se opustila i prestala se svađat sama sa svojim mislima. Kad je epiduralna popustila. Kad je došao onaj trenutak kojeg se vjerojatno boji svaka žena, ja uopće nisam imala vremena razmišljat. Jer je u tom trenutku toliko ljudi bilo oko mene. Anesteziologinja, dvije babice, doktor, moja sestra, Z koji je cijelo vrijeme fotkao i stalno sam čula klik, klik, klik… i sad mi taj klik odzvanja u ušima. Svi su nešto govorili, opusi se, diši, opusti nogu, nemoj se grčit, uzmi dah, čekaj trud, nemoj se bojati, opusti nooogu… Vjerovali ili ne, ne sjećam se da me taj izgon bolio, vjerojatno jer sam bila zbunjena i nisam znala koga da slušam, nisam znala dali ja sama grčim tu nogu za koju mi govore da opustim ili ju grči trud kojeg ja ne mogu kontrolirat ili da se skoncentriram i pokušam pozirat. Ali se sjećam da sam pogledala na sat i bila sretna što još nije prošla ponoć i pomislila „mogla bi ja još jednom proći kroz sve ovo“.

Ja sam Danijela i ja sam vrištala. Ali ne od boli, ja jednostavno nisam mogla zadržat dah i stisnut, kad bi počela tiskat, sav taj zrak koji sam udahnula bi izišao kao krik.  Pa sam pogled uputila doktoru i zamolila ga da mi stisne trbuh i pomogne. Smilovao se malo ju je pogurao i to malo, smežurano,savršeno biće, koje je raslo u meni je bilo napokon na mojim grudima. Taj trenutak i taj osjećaj se ne zaboravljaju. Ova priča me baš veseli i kad gledam te fotografije prolaze me trnci i osjetim neku posebnu toplinu oko srca.

Moje iskustvo je pozitivno i svima vam želim porod bez komplikacija i ono najvažnije živu i zdravu bebicu.

Moj savjet je da se što više krećete. Trudnoća nije bolest, možete raditi sve kao i prije samo uz više opreza i više osluškujte svoje tijelo. Nemojte previše čitati i opterećivati se.

I toplo vam preporučam Merkur rodilište. Pozdrav babicama i svim divnim sestrama i doktorima.

8 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.