Prvi susret seke i brace

O ovom nisam htjela pisati čim smo došli doma, jednostavno sam čekala da prođe naše „probno“ razdoblje. Već smo skoro 5 mjeseci četveročlana obitelj. Puno mama koje čeka ista situacija mi šalju poruke i pitaju kako je Lara reagirala na prinovu.

Odmah ću reći, opet bih ponovila isto. Čekala sam da Lara napuni godinu i računala sam na to da će u dobi od godinu dana i 9 mjeseci biti dovoljno ‘samostalna’, a dovoljno mala da izbjegnemo ljubomoru.
Vjerujem da je svako dijete drukčije i da svaka mama zna procijeniti kako će joj dijete reagirati i koje vrijeme je najbolje za drugo, treće…dijete.

Za vrijeme trudnoće Lara nije bila svjesna da joj mama u trbuhu ima bebu. Možda malo pred kraj kad je trbuh bio već poprilično velik. Znala je pokazati gdje mama ima bebu, pomazila bi mi trbuh i dala pusu. Ali nisam ni očekivala od nje da to razumje. I samoj mi je to nastajanje drugog života skroz fascinantno i apstraktno. No često sam joj pričala da će mama roditi bebu, da će joj Lara presvlačiti pelenu, da ćemo zajedno kupati bebu… Htjela sam da se ona osjeća posebno. Kad sam joj to sve pričala vani je počela primjećivati bebe i često bi se zaustavili pored malih beba da ih vidi. Baš je bila fascinirana.

Od prvog dana je moja Lara nježna curica, nije se borila za igračke u parku i slično. To je počela tek sad hehehe…

Od početka druge trudnoće nijednom nisam preispitivala svoju odluku. Nisam se bojala kako će Lara reagirati, nisam se bojala ljubomore, nisam se bojala kako će drugo dijete utjecati na moj život. Više sam se usredotočila na budućnost. Ja imam brata i dvije sestre. Evo ja ne znam što bi ja bez njih, ne mogu zamisliti život bez njih. Oni su mi najbolji prijatelji, uvijek su tu. Ja sam najmlađa i uvijek sam patila što ne mogu s njima negdje ići jer sam pre mala (razlika između brata i mene je 15 godina, a sestara 13 i 9 god). Zato sam htjela malu razliku između svoje djece. Htjela sam da imaju jedno drugo čim prije. I recite da to nije najljepši poklon koje prvo dijete može dobiti? Nekog s kim će se uvijek moći igrati, nekog na kog će se moći osloniti, povjeriti, ljutiti i pomiriti i sve ostalo što je teško s drugim ljudima.

Možda će sad neki reći da postoje braća i sestre koji se ne mogu smiliti. Znam da postoje i znam ih poprilično dosta. Ja na svoje sestre i brata nikad nisam bila ljubomorna, ja sam samo bila ponosna. Roditelji su nas tako odgojili. A to će biti i moj cilj.

Možda sam malo skrenula s teme, no poanta priče je da djeca rastu. Vrijeme s njima prolazi duplo brže neko kad ste sami. Sve ono teško će proći. Zubići će narasti, prestat će spavati s vama u krevetu, prestat će se bacati po podu, naučit će dijeliti igračke, počet će jesti, naučit će biti strpljivi, naviknut će se na prinovu i prestat će biti ljubomorni… dajte im vremena, sjetite se sebe. Svi smo bili mali i naporni i evo nas tu. Nije mi žao vremena koje odvajam za odgajanje djeteta. Putovanja, izlasci, tulumi i sve drugo može malo pričekati. Ne kažem da život staje kad se dobije dijete, nego se na trenutak sve to stavi sa strane i lagano dozira.

I pričajte djetetu, sve što sam Lari pričala da ćemo raditi kad dođe braco to sam i održala. Dozvolila sam joj da ga drži. To joj bilo jakooo zanimljivo prvih tjedan dana. Pravilo je bilo da se sjedne na kauč i da joj ga dam u krilo u jastuku za nošenje. Držala bi ga par sekundi ili koju minutu i to je to. Nakon tjedan dana joj više nije bilo zanimljivo i nije tražila da ga nosi. Učila sam ju kako će ga lagano pomaziti da beba ne plače i to je svladala odmah. Nosi mu igračku kad god plače. Brisala mu je guzu par puta, kupamo ga uvijek zajedno jer Lara obožava vodu. Uspjela sam u tome da se ona osjeća posebno.

Prvih par noći je reagirala na njegove zvukove, sad ga više ne doživljava. Prvih dana sam joj se posvetila puno više da se ne osjeti zanemareno, da ne doživi bebu negativno. Tako da stvarno nije pokazala znakove ljubomore, čak ni na dojenje. I sad nakon 4 ipo mjeseca kad je i on počeo lagano komunicirati s njom, ljubav je još veća i obožavam ih gledati. On se njoj smije i stalno ju prati pogledom, a ona umire od smijeha kad mu nešto da i on to uzme. Kako je život lijep u očima djeteta.

Nadam se da sam sve buduće mame ovim tekstom umirila, da se ne bojite promjene… samo da su nam djeca zdrava, sve ostalo će proći <3

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.