Kad se baviš fotografiranjem vjenčanja, najviše posla ima na proljeće i ljeto. Zimi obično punimo baterije ili putujemo na drugi kraj svijeta, nekad poslovno nekad privatno. Zna se da je najslađe kad je privatno. I ovu zimu sam imala u planu da otputujemo s Larom u neke toplije krajeve, ali toliko nam je lijepo doma kad smo zajedno, toliko smo opušteni, uživamo u druženju s najmilijima, te smo odlučili ostati doma. Zato sam napokon imala vremena uživati u predivnom adventu u Zagrebu, a ne ga samo gledati na fotografijama drugih. I kao šlag na sve to, nekoliko obitelji me angažiralo da zabilježim i njihove zajedničke trenutke doma ili negdje u šetnji gradom. Mislim da nijedan mjesec nema takvu pozitivnu energiju kao prosinac. Jedna od obitelji koja se našla ispred mog objektiva je i Gabrijalina mala obitelj. Gabi već dugo pratim na instagramu, uživam u njenim fotografijama njenog malog Tima i njihovim svakodnevnim trenutcima koje dijele s nama. Jako sam se veselila druženju s njim. Jedva sam ih čekala upoznati u živo iako sam imala dojam da se već stvarno jako dobro poznajemo.  Osjećaj me nije prevario, čim sam ih u daljini ugledala s osmjehom znala sam da će sve proći i bolje nego što sam očekivala. Posebno me oduševio mali Tim koji je bio tako dobar. Na početku se malo družio i smijao, onda je zaspao u svojim kolicima i pred kraj nas je opet počastio svojim velikim dječjim osmjehom.
Jedva sam čekala doći doma, pogledati fotografije, obraditi i poslati im galeriju. Iako sam znala da će im se svidjeti svejedno sam imala tremu. Napokon je Gabi odgovorila, a meni srce naraslo k’o kuća. Odmah sam zamolila Gabi da mi ukratko opiše svoju obitelj jer želim njihovu priču podijeliti sa svima vama. U tom trenutku nisam očekivala da će me ta priča i rasplakati. Zašto, otkrijte u njihovoj obiteljskoj priči nakon fotografija.

(tekst: Gabrijela)
Tko smo mi? Kako započeti priču o nama? Gabrijela, Damir i Tim. Jedna mala, vrlo obična obitelj iz Slovenije. Ako bih se vratila na početak, bilo je to prije nešto više od 11 godina. Tad smo se Damir i ja upoznali. Bilo je to na jednom tulumu i sjećam se tog dana kao da bi bio jučer. Damir impresionirao zato što nije pio alkohol kao ostatak njegovog društva i nekako se isticao među njima. Što da vam kažem, već nakon dva tjedna smo bili par. I tako smo gurali godinu po godinu. Bilo je tu predivnih trenutaka, kojih se vrlo rado sjećam, a nažalost i nekoliko teških, kao u skoro svakoj vezi, po ničem se nismo previše isticali. Damir me zaprosio u ožujku 2014. godine. Bilo je to nešto najdivnije i najromantičnije što se mi dogodilo do tad. Sve je  isplanirao do najsitnijih detalja. Prosidba je bila u Splitu, Split je za nas jedan od najljepših gradova. Odmah smo počeli planirati vjenčanje, a u isto vrijeme gradili smo našu kuću. Vjenčanje je trebalo biti u kolovozu 2015. godine, no tri mjeseca prije vjenčanja, Damir je doživio nesreću i dva tjedna je bio u komi. To su bili najgori dani u mom životu, kad nisam znala dali će preživjeti, dali će znati za sebe ili dali će uopće znati tko sam ja. Poslije skoro tri mjeseca bolnice i intenzivne rehabilitacije, Damir se vratio kući. Hvala Bogu skoro sve se vratilo u normalu i počeli smo ponovo planirati vjenčanje. Ovo iskustvo nam je bilo najteže u životu, a u isto vrijeme shvatila sam što mi on znači, što je u životu stvarno bitno i što bih sve učinila za njega. To iskustvo mi pomaže i danas, kad se bez veze svađamo zbog nebitnih stvari samo se sjetim toga. Sjetim se što je u životu stvarno bitno! U ožujku 2015. godine konačno sam postala gđa. Horvat. U isto vrijeme preselili smo se u našu novu kuću i počeli razmišljati o bebi. Mogla bih reći, da nam je sve išlo po planu, za što se svaki dan zahvaljujemo dragom Bogu. Na početku 2017. godine dobili smo našeg malog slatkog Tima.

Na početku sam napisala da smo zaista obična mala obitelj i ono što najviše volimo je biti zajedno. Kad navečer okupamo Tima, legnemo se na naš bračni krevet, igramo se, pjevamo, čitamo. To je naš mali ritual svaki dan. Damir se obično jako kasno vraća s posla, pa su nam ovi trenuci zato i draži. Volimo putovati, barem prije Tima nas dvoje smo puno putovali, a sad čekamo da Tim barem malo poraste i  da krenemo u naše zajedničke avanture. E da jako volimo zajedničke kave. Svaku subotu idemo u šetnju, ali prije obavezno moramo popiti kavu. To nam je ritual već par godina i nastavili smo istu stvar raditi u društvu Tima. Volimo duge šetnje. Kad Tim navečer zaspi, Damir i ja se jednostavno zalegnemo na kauč, natočimo čašicu vina (ili čaja) i pogledamo dobar film, ili neku cheesy komediju, samo da smo zajedno. I obožavamo more. Nadam se da ćemo jednog dana imati neku malu vikendicu negdje u blizini Splita, na Braču, Visu, ili na Hvaru. Samo našu. Jednog dana. Do tad ćemo radit i možda imat još jednu, dvije, tri, pet beba. Šalim se. Barem još jednu. I to smo mi. Jedna mala, vrlo obična obitelj. I takvi smo i na Danijelinim vrhunskim slikama. Danijela, još jednom velika hvala za ovu uspomenu. Zaista ne bih mogli zamisliti nešto bolje od toga.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here