25 dana do cilja

0

Mislila sam da ću ovaj post napisati prije mjesec/dva, ali kao što vidite nisam. Imam toliko ideja i toliko tekstova u glavi, a tako malo sati u jednom danu. Već sam par puta rekla i ponovit ću još jednom: Majčinstvo me stvarno promijenilo, na bolje u svakom pogledu. Postala sam puno organiziranija osoba i više nemam vremena za neke nebitne stvari koje su se prije činile nekako bitnima. Nisam više ona cura koja mora pratiti sve nepotrebne showbuzz vijesti, pogledati cijelu sezonu serije u jednom danu…nisam više ona koja troši slobodno vrijeme zujanjem po shopping centrima… Ako ćemo iskreno ponekad poželim  barem jedan takav dan i s užitkom si ga priuštim kad sam u mogućnosti. Da ne bi otišla predaleko vratimo se temi ovog članka.

Želim vam ispričati svoje iskustvo s dudama i bočicama.
Jedna sam od onih sretnica koja nije imala problema s dojenjem. Prvih tjedan dana sam koristila šeširiće za dojenje, a onda smo i njih vrlo lako izbacili. Kad bi morala izići negdje na više od 2-3 sata ja bi se izdojila, a ona bi bez problema popila mlijeko iz bočice. Onda smo provele puna 2 mjeseca bez razdvajanja, a ja sam dobila priliku za odraditi jedan poslić zbog kojeg bih izostala 24 sata. Lagano sam se počela izdajati i pripremati zalihu. Kupila sam avent-ove vrećice za zamrzavanje, lijepo sam ih označila, složila, zamrznula. 20 dana prije mog mogućeg puta odličila sam jedan obrok Larici ponudi iz bočice. Šok! Ne znam kojoj je bio veći. Njoj što je sad to u njenim ustima ili meni kako sad odjednom neće piti iz bočice. Pogled na bočicu bi ju rasplakao. Mislila sam da je to samo taj dan, da će sutra biti sve kao i prije. Drugi dan ista stvar, treći dan ista stvar. Počela sam malo surfati i čitati o tome i shvatila da nisam jedina kojoj beba odbija jesti iz bočice, kad sam se požalila nekim prijateljicama i one su imale isti problem.

Posao sam otkazala, naoružala se strpljenjem i odlučila sam da ju moram naučiti da jede iz bočice jer mi se bližila sezona vjenčanja.  Promijenila sam nekoliko bočica, mijenjala sam oblike duda, veličine rupica, mislila sam da ne želi bočicu ako joj dajem ja, ali ni Z nije imao više uspjeha. Prošla su 22 dana i praktički nije bilo nekog pomaka, kad bi joj dala bočicu uglavnom bi samo malo žvakala dudu i onda bi se rasplakala. I onda sam se jednu noć sjetila svog šeširića za dojenje. Idući dan sam ju dojila pomoću njega, malo se zbunila ali je prihvatila, bočicu svejedno nije htjela. Dva dana sam stavljala šeširić i nakon punih 25 dana borbe s jednom malom štrucom kruha, uspjela sam ono što sam htjela. Od tada nam je bočica mijenjala barem jedan obrok u danu samo da opet ne dođe do zaborava.  E sad…što bi bilo kad bi bilo…što bi bilo da nisam stavljala šeširić dali bi isto prihvatila bočicu ili ne, to nikad nećemo saznati. A od kad pije iz bočice želi dudati dudu. Moram priznati da su dude stvarno zakon, ali pazim da ne postane ovisnik o njoj da kasnije imamo problem s odvikavanjem. Poanta cijele priče je da ne treba odustati. Ja sam odlučila biti uporna i uspjela sam, kao i u svemu što mi je bilo bitno i od čega nisam odustajala. I shvatila sam da ju na svaku veću promjenu moram pripremiti i da s bebama treba samo čvrsto ali jako smireno.  Ako se odmah naživcirate vjerujte mi da nećete ništa postići.

*** Ovo je moje vlastito iskustvo i svaki savjet je dobronamjeran. Savjet iz ovog članka se odnosi na mame koje bi u nekom trenutku trebale bebe ostaviti na dan, dva, više. Ja osobno nisam znala da bebe odbijaju bočice i voljela bi da sam za ovo znala prije.

xxxx Danijela

Posao ili odmor? Može oboje

Prisoje

Blog mi je postao još jedan pokazatelj kako dani prebrzo prolaze.
Svaki put se šokiram kad vidim koliko je prošlo od moje zadnje objave, a meni se čini kao da je to bilo prije 2 dana. Tako je i ovaj put. Još smo bili na putu pa je vrijeme prolazilo duplo brže. Kad sam to komentirala s mamom rekla mi je da njoj od 50te godine godina traje k’o mjesec dana. Auhhh… znači nema vremena za gubljenje. Treba uživati u svakom danom trenutku.

Sezona vjenčanja za mene je lagano počela tako da smo zadnjih 10 dana proveli na jugu. Malo kamena i krša, malo masline i mora… puno fotografiranja i rada, ali odmaranja i uživanja.

Lara je prvi put provela dan i pol bez nas. I znate što? Preživjela je. Baš kao i mi. Ja sam napokon dobila priliku odspavati jednu noć u komadu, to što sam se probudila neka 2 puta ćemo prepisati lošem jastuku. 🙂
Njoj je bilo super. Baka i djed su obavili odličan posao. Kao i kod svake bake malo se i udebljala, jer dolje je uvijek gladna i moja mama misli da ju ja uopće ne hranim. A djed ju je vjerojatno samo nosao da ne bi slučajno plakala jer Lara kad plače onda je to pravi show…hehhe… Ona je jedna od onih beba koja kad se zaceni ne može udahnut, pa na kratko izgubi svijest. Ne moram vam ni reći da kad je prvi put to napravila da nas je skoro herc strefio.  Sad smo se navikli i znamo to spriječiti laganim puhanjem u lice. Uglavnom mislila sam da se neću ugodno osjećati što sam ju ostavila ali vjerujte mi nisam se stigla previše brinuti, a i tata je javljao da je sve ok tako da nije bilo mjesta panici. Jedini problem mi je bilo izdajanje. Još uvijek ju dojim i u pauzama sam se morala izdajati jer se nisam željela vratiti s mastitisom. Bez obzira na masažu dojki i izdajanje svejedno sam osjećala neku laganu bol i jedva sam čekala da ju podojim. Ne kužim zašto sam uz sve to osjećala tu bol. Ako ste bili u sličnoj situaciji da li je i vama bilo tako? Trebam li navikavanje na izdajalicu ili se izdajalica i sisanje nikako ne mogu usporediti?
Na stranu sve baš nam je bilo lijepo…svježi zrak, ugodno za spavanje, jagode iz vrta, povrće iz vrta, izvorska voda, pogled na jezero, šetnja kroz prirodu, obiteljska druženja. Mislim da bi bilo sebično poželjeti nešto više od toga. Još su me posebno razveselile dvije osobe koje su mi rekle da mi je odličan blog i da jedva čekaju novu priču mojoj sreći i zadovoljstvu nije bilo kraja.  Svima koji mi dajete podršku svojim čitanjem, komentiranjem i  sheranjem od srca hvala. Divan je to osjećaj.

Prisoje (BiH)
Buško Blato
Eco selo – Grabovica
Eco selo – Grabovica
Sunčani Hvar

Moje slobodno popodne

1


Poželjela sam jedno slobodno popodne i odlučila ga provest u najboljem društvu, sa svojim sekama. Ako bez nekoga ne bi mogla, onda su to definitivno moje sestre.
Moje najbolje prijateljice. Današnja 4 sata druženja su mi prebrzo prošla.

Puno me ljudi pita dali osjećam grižnju savjest kad izađem bez djeteta? Moj odgovor je kratak i jasan – ne. Definitivno ne osjećam nikakvu grižnju savjest, baš suprotno, osjećam se super. Treba mi moje vrijeme. Volim se obući i našminkati i družiti i ne pričati o djeci. I super je vratit se doma punih baterija i super energijom. Vjerujem da ju Lara itekako dobro osjeti i zato nema mjesta za grižnju savjest. Z-u su dopušteni pozivi samo u slučaju nužde.

Na instagramu sam vidjela fotografiju hamburgera iz Submarina i cijeli dan sam se čuvala za taj burger, kao i uvijek i danas je bio savršen. Nakon toga malo šetnje po centu i naravno nezaobilazan desert u The Cookie Factory. Par puta nam je brownie bio loš tj. suh ali danas je ponovo oduševio. Napokon sam i ja zavirila u Boutique Cinema i moram priznat da me oduševio. Jedino što me nije oduševilo je cijena garaže. Stalno neka poskupljenja.

I tako nakon šetnje, hrane, deserta, malo fotkanja, puno priče i druženja, vratim se ja doma, sva sretna, energična… I znate što me dočekalo? Kupanje psa! @durdathedog se očito uvaljala u neku crkonitnu da mi se povraćalo. Nakon tuširanja naravno slijedi čišćenje kupaone jer je vode i dlaka bilo u svakom kutku. Ne kaže se bez razloga „dom je tamo gdje je pseća dlaka svuda osim na psu“.


Tenisice: Puma basket
Majica: Pronašla sam ju putem @liketoknowit
Traperice: Stradivarius
Torba: @jototes

Na putovanju sa sestrom – Turska

2

Moja sestra Ana (@my_off_days) i ja dijelimo istu strast prema putovanjima.
Obje smo imale veliku želju posjetiti Kapadokiju, Turska. Želju smo ostvarile prije 3 godine (ne mogu vjerovat da je već toliko prošlo). Kad neko mjesto baš želim posjetit, obično me nešto razočara ali Kapadokija je nadmašila naša očekivanja.

Ovaj put vas neću gnjaviti s puno teksta. Uživajte u fotografijama. Ako imate bilo kakvih pitanja slobodno pišite.

Trenuci koji me izbace iz takta

0

Ne znam od kud da počnem jer nam je cijeli ovaj tjedan bio uzbudljiv, radostan, pomalo napet, buran ali na kraju opet lijep. Vratili smo se našoj rutini i opet imam vremena za pisanje.

Prošli tjedan je počeo tako da je Z morao poslovno u NY gdje je svaki dan provocirao super fotkama, drugi put će morati povesti i nas dvije. Dok je on letio „preko bare“ nas dvije smo prvi put provele jedan dan i noć same. Baš nam je bilo lijepo i opušteno. A onda su nam stigli baka i djed. Od prve sekunde kad su stigli do zadnje stalno je bila neka akcija. Obiteljski ručak je bio kod nas, nećakinja i nećak redoviti svaki dan, druženja stvarno nije nedostajalo. Osoba sam koja jako voli društvo, društvene igre, šetnje u društvu, putovanja u društvu, prilagodljiva sam i spremna na kompromise.

Ali onda je došao dan krštenja i osjećala sam taj pritisak za koji mislim da ga je osjetila svaka mama. Kad morate misliti na sto stvari, a sve što želite je barem 2 sata mira, da se spremite, da umirite i pripremite bebu, da vas jednostavno nitko ništa ne pita i da vas ne dira (osim fotografkinje, naravno). I mislite da je to sasvim logično, da svi to razumiju jer su uglavnom skoro svi prošli kroz to, ali ne! Svi misle da je beba jednako uzbuđena i vesela kao i svi mi, da baš želi da ju svi nose, postavljaju vam nebitna pitanja… I taman kad sam bila na rubu plača jer sam mislila da će Lara vrištat u crkvi, kad sam mislila da će svi gledat u mene i pitat se „zašto ona plače, a ja ju ne znam smiriti“? Ona je bila divna i nije ispustila ni glasa. Čak smo se uspjeli poslikati sa svima. I to nije sve, na putu do restorana (ručak je bio u meni najdražem Trajbaru) je zaspala i spavala sve do torte. Kao da je znala kad je pravi trenutak za buđenje i fotkanje (prava je curka hehhe..).

Nemam još pretjerano puno članka ali do sad nisam spominjala one teže dijelove majčinstva. Jer ih nisam puno imala, a i brzo sam ih zaboravila. Najviše me bilo strah dolaska doma iz bolnice i tih prvih dana s bebom. Kako sam se i bojala u tim prvim danima sam doživjela prvu neprospavanu noć. Mislim da za mame nema ništa teže od uplakane bebe kojoj ne zna kako pomoći. Najviše me bilo strah dojenja jer me užasno uspavljivalo i bojala sam se da ju ne ugušim. Tek mi se nakon nekih mjesec dana prestalo spavati za vrijeme dojenja. Sjećam da sam jednu noć zaspala dok je dojila i onog hladnog znoja koji me oblio kad sam se probudila, od šoka više nisam mogla zaspat. Ali ona je okrenula glavicu na drugu stranu. Vjerujem da su anđeli čuvari zaslužni za to.

Daniella’s one day – Lara

Kao što sam rekla društvena sam i prilagodljiva osoba. Uglavnom su mi drugi bili na prvom mjestu, možda sam naivna, ali sam mislila da ljudi imaju malo više razumijevanja. Nije mi bilo jasno zašto svi žele doći u posjetu čim smo došli doma. Prvih tjedan dana mi je bilo teško sjediti, maksimalno umorna, sve mi je bilo novo, stvarno mi nije bilo do gostiju, a još je bila zima vrijeme prehlada i gripe. Savjet za sve mame je da jednostavno kažu ne i da se ne osjećaju loše zbog toga. Vi i vaša beba ste na prvom mjestu, a onda sve ostalo.

Moja Lara već ima poprilično čvrst karakter. Kad nije onako kako ona želi onda plače i ne prestaje dok ja ne popustim. Kad ipak odlučim biti čvrsta i ne popuštati ona toliko plače da me izbaci iz taka. Ja gledam, slušam i ne vjerujem, kako netko tako mali i sitan i star samo 4 mjeseca može biti tako uporan? Ne znam da li da se smijem, da li da plačem ili da ignoriram. Obično zaplačem jer mi je jednostavno potreban ispušni ventil. Nakon 5 min se saberem i u tom trenutku mi bude užasno žao što ju „mučim“ i osjećam se kao zločesta mama koja nema osjećaja. Onda ju primim, izljubim i mazim da se iskupim i dam joj da siše jer je to obično razlog plakanja, njen izvor hrane i utjehe jer nikakve dude ne dolaze u obzir.

Još jedna stvar koja mi smeta, a pogotovo mom mužu je diranje bebinih ruku. Lara je u fazi da sve stavlja u usta, a najviše svoje ruke. Ne držimo ju pod staklenim zvonom, ne dezinficiram igračke kao manijak (kao neki, pozdrav mojoj sestri i mom Z ako čitaju hehe..), imamo psa doma ali kad sretnem nekog vani i vidim ga da se nakašljao i onda ju primi za ruku, padne mi mrak na oči. I onda kad ih upozoriš obično kažu „pa neka dijete stiče imunitet“ mrzim tu rečenicu.

Ima možda još par situacija, ali ovo su neke koje se znaju ponoviti, ali sve rjeđe i rjeđe.

Uglavnom, shvatila sam ljudi ne razmišljaju previše i da ih treba dodatno uputiti. Od kad sam postala mama naučila sam reći ne. Naučila sam što su moji prioriteti.

Daniella’s one day – ništa me ne pitaj