Sigurna sam da su i vama trudničke snove prekidale noćne more: “Kako ću (na)hraniti svoje dijete? Hoću li to znati? Hoće li moje dijete “preživjeti” uz mene? Hoću li morati angažirati užu i širu rodbinu, susjede, prijateljice… okej! Pretjerala sam! No priča načelno ide ovako:

Samo nekoliko godina prije Larinog rođenja moja vještina s kuhačom svodila se na duhovite pokušaje koji su završavali – ili kao fijasko (nemojte nikome rećiJ) ili, kako je to moj muž znao “zaljubljeno” definirati:  ovo više molim te nemoj kuhati. (Naglasak je na ovo i molim te!)

Netom nakon što smo saznali da ćemo uskoro postati roditelji, krenuli smo s preuređivanjem stana. Naravno, jedna od glavnih stvari bila je proširivanje kuhinje i nabavka novih kućanskih aparata za koje sam se nekako potajice nadala da će sami odrađivati veliki dio posla. Barem to tako izgleda na televizijskim reklamama. Uglavnom, nova kuhinja, trudna ja, novi počeci… u kuhinji i mom kulinarskom nauku. Ne mogu reći da se nisam trudila (ta bila sam trudna;-)… išlo mi je dobro. Poticaj samo takav. I uspjelo mi je usavršiti nekoliko dobrih jela kojim se i danas šepurim kada nam dođu gosti. A rodila se i velika nada da mi dijete neće skapati od gladi. Utješno, svakako.

No budimo iskreni. Ljubav prema kuhanju, posebno ljubav prema pripremi zdrave hrane u današnjim uvjetima i brzom načinu životu nije nešto što se lako savladava, a posebno opstaje. Primamljivi restorani brze hrane, pekarnice i slične “zamke” modernog doba u kojem živimo vrebaju nas iza svakog ugla. Iskušavaju naše slabosti kao ljudskih bića. Uspijevala sam ipak odoljevati i u trudnoći sam isprobavala i eksperimentirala kako bih se što više izvještila. Događale bi se tu i tamo  „ovo nemoj više kuhati” situacije, ali sam ipak napredovala. Posebno sam se trudila da nam ručak obiluje zdravim namirnicama. Trudila sam se i da ne postanem pomodni healthymaniac što mi nije teško polazilo za rukom (trbuhom) jer volim zgriješiti… tako sam navikla i svoj trbuščić.

Nakon što je u naš život ušla princezica Lara znala sam da mi je ostalo malo vremena (cc šest mjeseci) da se ispraksiram u kuhinji i da me na kraju tog puta čeka nagrada – u obliku prvih kašica. Ipak smo blagoslovljena generacija jer su današnja kuhala za dječje kašice pravi mulitpraktici: odmrzavaju, kuhaju na pari, miksaju, podgrijavaju… Još samo da nagovre dječicu da i jedu, bili bi čudo! Lagala bih kad bih rekla da to nije bio zabavan i avanturistički dio našeg života. Isprobavali smo razne kombinacije s povrćem i mesom, voćne kašice… Jedino smo žitarice kuhali odvojeno.

Iako na prvu to tako zvuči… kao neka bajka (barem kada se ovako stavi na papir), realnost je ipak nešto drugo. Ne možemo u svako doba godine doći do svježih namirnica, nemamo uvijek vremena za kuhanje, često smo u žurbi. Moji roditelji žive na selu i često nas razvesele paketom s povrćem iz njihova vrta. Kad sam u prilici, volim kupovati u bio trgovinama. Ali kad zagusti i/li kad nas vrijeme stisne, skoknem do dm-a i počastim(o) se gotovim dm bio kašicama. Pri tome ne izgledam kao neki lopov koji se šulja niti imam grižnju savjesti jer svom djetetu kupujem gotov proizvod koji nisam skuhala sama niti svojim rukama uzgojila namirnice. To je za nas učinio netko drugi i zašto to ne bismo naprosto prihvatili kao dobro rješenje. Sva sreće pa je sve više mama (koje poznam) koje znaju čitati deklaracije na proizvodim. I koje me ne smatraju “lošom” majkom jer djete hranim dm kašicom. Upravo suprotno. Gotov proizvod često zna biti bolji nego onaj koji ćemo same pripremiti jer naprosto nemamo “prave” namirnice.

Moja se Lara ubraja u djecu koja sve jedu. Nemam problema oko njezine prehrane osim u posljednjih nekoliko mjeseci – s načinom kako jede, haha… Žličicu kao prenosno sredstvo hrane nije zavoljela i obožava jesti prstićima. Što je, kad je kašica u pitanju, malo nezgodna stvar. A ja joj to ne mogu objasniti jer u njezinom svijetu to je vjerovatno nebitna stavka pri odluci. Već sam skoro i odustala kad sam nedavno, čisteći kuhinju, nabasala na jednu kašicu koja se sakrila iza kuhinjskog elementa. Vrteći ju u ruci pomislila sam zašto ne bih još jednom oprobala sreću sa žličicom i Larom. Možda mi uspije… I upalilo je. Ne znam zašto. Je li zato što je to bila neka skrivena kašica koja je čekala svoju pravu priliku ili zato što je znala da ću ju pojesti ja umjesto Lare… haha… nebitno. Stvar je profunkcionirala. Mojoj sreći nije bilo kraja, pa sam ovu pričicu morala podijeliti s vama.

Dakle, moj savjet je sljedeći: imate li sličnih problema, možda da probate sa “skrivenom kašicom”? Ili nekim drugim dobrim mamcem za naše male ribice. Jer one se ipak uvijek uhvate. Naša skrivena tajna bila je bio dmBio kašica od jabuka, banane, jogurt i muslija… I dok ovo pišem, već mi lagano cure sline.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here