Ne znam od kud da počnem jer nam je cijeli ovaj tjedan bio uzbudljiv, radostan, pomalo napet, buran ali na kraju opet lijep. Vratili smo se našoj rutini i opet imam vremena za pisanje.

Prošli tjedan je počeo tako da je Z morao poslovno u NY gdje je svaki dan provocirao super fotkama, drugi put će morati povesti i nas dvije. Dok je on letio „preko bare“ nas dvije smo prvi put provele jedan dan i noć same. Baš nam je bilo lijepo i opušteno. A onda su nam stigli baka i djed. Od prve sekunde kad su stigli do zadnje stalno je bila neka akcija. Obiteljski ručak je bio kod nas, nećakinja i nećak redoviti svaki dan, druženja stvarno nije nedostajalo. Osoba sam koja jako voli društvo, društvene igre, šetnje u društvu, putovanja u društvu, prilagodljiva sam i spremna na kompromise.

Ali onda je došao dan krštenja i osjećala sam taj pritisak za koji mislim da ga je osjetila svaka mama. Kad morate misliti na sto stvari, a sve što želite je barem 2 sata mira, da se spremite, da umirite i pripremite bebu, da vas jednostavno nitko ništa ne pita i da vas ne dira (osim fotografkinje, naravno). I mislite da je to sasvim logično, da svi to razumiju jer su uglavnom skoro svi prošli kroz to, ali ne! Svi misle da je beba jednako uzbuđena i vesela kao i svi mi, da baš želi da ju svi nose, postavljaju vam nebitna pitanja… I taman kad sam bila na rubu plača jer sam mislila da će Lara vrištat u crkvi, kad sam mislila da će svi gledat u mene i pitat se „zašto ona plače, a ja ju ne znam smiriti“? Ona je bila divna i nije ispustila ni glasa. Čak smo se uspjeli poslikati sa svima. I to nije sve, na putu do restorana (ručak je bio u meni najdražem Trajbaru) je zaspala i spavala sve do torte. Kao da je znala kad je pravi trenutak za buđenje i fotkanje (prava je curka hehhe..).

Nemam još pretjerano puno članka ali do sad nisam spominjala one teže dijelove majčinstva. Jer ih nisam puno imala, a i brzo sam ih zaboravila. Najviše me bilo strah dolaska doma iz bolnice i tih prvih dana s bebom. Kako sam se i bojala u tim prvim danima sam doživjela prvu neprospavanu noć. Mislim da za mame nema ništa teže od uplakane bebe kojoj ne zna kako pomoći. Najviše me bilo strah dojenja jer me užasno uspavljivalo i bojala sam se da ju ne ugušim. Tek mi se nakon nekih mjesec dana prestalo spavati za vrijeme dojenja. Sjećam da sam jednu noć zaspala dok je dojila i onog hladnog znoja koji me oblio kad sam se probudila, od šoka više nisam mogla zaspat. Ali ona je okrenula glavicu na drugu stranu. Vjerujem da su anđeli čuvari zaslužni za to.

Daniella’s one day – Lara

Kao što sam rekla društvena sam i prilagodljiva osoba. Uglavnom su mi drugi bili na prvom mjestu, možda sam naivna, ali sam mislila da ljudi imaju malo više razumijevanja. Nije mi bilo jasno zašto svi žele doći u posjetu čim smo došli doma. Prvih tjedan dana mi je bilo teško sjediti, maksimalno umorna, sve mi je bilo novo, stvarno mi nije bilo do gostiju, a još je bila zima vrijeme prehlada i gripe. Savjet za sve mame je da jednostavno kažu ne i da se ne osjećaju loše zbog toga. Vi i vaša beba ste na prvom mjestu, a onda sve ostalo.

Moja Lara već ima poprilično čvrst karakter. Kad nije onako kako ona želi onda plače i ne prestaje dok ja ne popustim. Kad ipak odlučim biti čvrsta i ne popuštati ona toliko plače da me izbaci iz taka. Ja gledam, slušam i ne vjerujem, kako netko tako mali i sitan i star samo 4 mjeseca može biti tako uporan? Ne znam da li da se smijem, da li da plačem ili da ignoriram. Obično zaplačem jer mi je jednostavno potreban ispušni ventil. Nakon 5 min se saberem i u tom trenutku mi bude užasno žao što ju „mučim“ i osjećam se kao zločesta mama koja nema osjećaja. Onda ju primim, izljubim i mazim da se iskupim i dam joj da siše jer je to obično razlog plakanja, njen izvor hrane i utjehe jer nikakve dude ne dolaze u obzir.

Još jedna stvar koja mi smeta, a pogotovo mom mužu je diranje bebinih ruku. Lara je u fazi da sve stavlja u usta, a najviše svoje ruke. Ne držimo ju pod staklenim zvonom, ne dezinficiram igračke kao manijak (kao neki, pozdrav mojoj sestri i mom Z ako čitaju hehe..), imamo psa doma ali kad sretnem nekog vani i vidim ga da se nakašljao i onda ju primi za ruku, padne mi mrak na oči. I onda kad ih upozoriš obično kažu „pa neka dijete stiče imunitet“ mrzim tu rečenicu.

Ima možda još par situacija, ali ovo su neke koje se znaju ponoviti, ali sve rjeđe i rjeđe.

Uglavnom, shvatila sam ljudi ne razmišljaju previše i da ih treba dodatno uputiti. Od kad sam postala mama naučila sam reći ne. Naučila sam što su moji prioriteti.

Daniella’s one day – ništa me ne pitaj

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.